“Najbolji tenk Sjedinjenih američkih država u II. svjetskom ratu koji je vidio premalo borbe”. Tako stručnjaci opisuju M26 Pershing, koji je ime dobio po generalu Johnu J. Pershingu koji je tijekom Prvog svjetskog rata osnovao tenkovski korpus američke vojske. Proizvedeno ih je nešto više od 2000, ali su uglavnom propustili cijeli rat zbog birokratskih sukoba. Nekoliko tenkova koji su dospjeli do borbene crte pokazali su se dobrima. I baš to je otvorilo mnoga pitanja. Što bi se dogodilo da su vojni generali, posebice Leslie McNair, bili malo otvorenijeg uma?

Lojalan američkoj vojsci

Upravo McNair je bio predvodnik doktrine da se tenkovi nemaju razloga sukobljavati s drugim tenkovima, nego da su na bojišnici isključivo kao potpora pješaštvu. A protivničke oklopnjake bi trebala onesposobiti posebna, brza, lako oklopljena vozila s velikom vatrenom moći. To se pokazalo kao velika greška. Kako su tenkovi napredovali u dizajnu i tehnologiji, pokazalo se da su njihovi srazovi neizbježni i od velike važnosti za konačan ishod rata.

Amerika je tada, kao je rat odmicao, bila u zaostatku s razvojem velikih tenkova.

Nijemci su već raspolagali s Pantherima i Tigerima. Ni sam general George S. Patton nije bio oduševljen idejom o velikom i teškom tenku. Njegovo je mišljenje bilo da će novi tenk teško ili nikako prelaziti preko pontonskih i uskih mostova u malim europskim selima te da će ga se teško održa

Stigao sve do Koreje

Pershing je, kada je konačno došao na bojišnicu, imao top od 90 milimetara, a uz to je posada raspolagala sa 70 tih velikih projektila. Prva pošiljka od dvadeset Pershinga stigla je u Antwerpen u siječnju 1945. Oni su bili podijeljeni između 3. i 9. Oklopne divizije i bili su prvi od 310 M26-ica koji su stigli u Europu prije kraja rata. Od toga je oko 20 vidjelo borbu. Pershing je nakon II. svjetskog rata nastavio služiti u američkoj vojsci te je sudjelovao u Korejskom ratu.